Dostojevski o smislu ljudskog postojanja


Antropološki pesimizam Dostojevskog

‘Ja sam dete svoga vremena. Dete bezvjerja I sumnje.’ Dostojevski, Pisma

‘Ali možda Boga i nema…’ Raskoljnikov, Zločin I  kazna

‘Na svetu ne postoji ništa takvo što bi nagonilo ljude da vole sebi slične.’ Ivan Karamazov, Braća Karamazovi

‘Jer živa duša će života iskati, živa duša neće iskati mehaniku, živa je duša podozriva, živa je duša nazadna.’ Razumihin, Zločin I kazna

‘Nisu teški tereti za sve.’ Aljoša Karamazov, Braća Karamazovi

‘Ljudi su na zemlji sami- u tome je nesreća.’ Lihvar,  Krotka

‘Širok je čovek, suviše širok. Ja bih ga suzio.’ Ivan Karamazov, Braća Karamazovi

‘Da bi se čovek zavoleo potrebno je da se sakrije, a pokaže li svoje lice gotovo je s ljubavlju.’ Ivan Karamazov, Braća Karamazovi

‘Pa šta bih ja bez Boga?- Sonja Marmeladova
A šta tebi Bog za to čini?’- Raskoljnikov, Zločin I kazna

‘A uveriće se ljudi i u to: da ne mogu nikad ni slobodni biti, zato što su slabi, poročni i ništavni i buntovnici.' 'Jer ništa nije bilo za čoveka i ljudsko društvo nepodnošljivije od slobode.' Veliki inkvizitor, Braća Karamazovi


Ljudski karakter, autentična ljudska komunikacije, usamljenost

   Na samom kraju pripovetke Krotka( objavljena 1876. godine u Dnevniku pisca), gde lihvar-filozof svodi svoj životni bilans, nailazimo na jedno viđenje sveta koje je pesimističko u svojoj antropološkoj ravni značenja. Naime, dok mrtvo telo njegove žene leži na odru, lihvar kaže: ’ Šta će mi sada vaši zakoni, vaša država, vaša vera. Zašto je mračna inercija uništila ono što je dragocenije od svega?’ i ‘Ljudi su na zemlji sami’ dodaje junak Dostojevskog. Na kraju lihvar postavlja jedno dalekosežno pitanje: ‘Ljudi volite jedni druge, ko je to rekao, čiji je to zavet?’

   U situaciji kada je čovek suočen sa nepopravljim gubicima, kao smrt lihvareve žene , ništa ne može da pomogne da se oživi ljudsko biće koje je mračna inercija uništila. Nema nikakvog spasa ni ovde dole na zemlji, ni tamo gore na nebu. Niti mogu pomoći zakoni, država, bilo kakva društvena ili politička akcija, a ni hrišćanska religija. Čovekova egzistencije je prolazna I smrtna. U smislu ovakvih razmišljanja svedoči i zapis iz intimne beležnice Dostojevskog povodom smrti njegove žene Marije Dmitrijevne: ‘Maša leži na stolu. Da li ću se videti sa Mašom.’  Prva rečenica govori o nenadoknadivom antropološkom gubitku, nenadoknadivom bilo kakvim socijalno-političkim akcijama. U drugoj rečenici odgovor je negativan, a ako nije sigurno da će se videti sa Mašom, onda nije sigurno ni da će se nenadoknadivi gubici na zemlji nadoknaditi negde u sferi onostranog- transcedentnog-božanskog.
   U samom središtu pripovetke Krotka kristališe se i misao o fundamentalnoj usamljenosti čovekovoj konkretizovana kao misao o nemogućnosti autentične ljudske komunikacije, nemogućnost supružnika da uspostave bračnu zajednicu- baš kao što je u životu Dostojevskog pandan  iskustvo neuspešne bračne veze sa Marijom Dmitrijevnom(a u svom poslednjem romanu Braća Karamazovi, porodica Karamazov je sve drugo samo ne primer hrišćanske sloge, odnosi među ukućanima su potpuno poremećeni.)
   U čemu se ogleda ljudska sudbina? Krotka bira smrt jer ne može biti verna žena, naime ne može, i pored bračnih zaveta, da zavoli svoga muža lihvara. Njen karakter određuje njenu sudbinu. I kod lihvara ono psihološko preteže nad socijalnim okolnostima. Svoj ponižavajući socijalni položaj, lihvar je izabrao pod uticajem psihološkog poriva koji on ovako određuje: ‘Što gore to bolje’. Ova psihološka logika, logika karaktera kao sudbine, logika sudbinskog u karakteru, prisutna je I u ubedljivoj sceni kada lihvar pada pred noge Krotkoj, aktivirajući svojim postupkom ono sudbinsko u karakteru svoje supruge- to da ona časna I ispravna kakva jeste, ne može živeti sa čovekom koga ne voli. Samoubistvo Krotke sudbinski- karakterno je unapred određeno.
Autentična ljudska komunikacija I ljudska priroda
       Odmah nakon razmišljanja o smrti svoje žene Maše, u svojoj intimnoj beležnici, Dostojevski prelazi na razmišljanje o problemu autentične međuljudske komunikacije: ‘Zavoleti čoveka kao samog sebe po zapovesti Hristovoj- nemoguće je. Zakon ličnosti na zemlji nas vezuje. Ja sputava.’ Međutim, nastavljajući dalje, Dostojevski zaključuje da: ‘ Čovek stremi idealu koji je u suprotnosti s njegovom prirodom. Kad čovek nije ispunio zakon stremljenja ka idealu, tj. kad nije žrtvovao sa ljubavlju svoje ja ljudima ili drugom bićum (ja i Maša), on onda pati što je greh. Prema tome čovek neprestano mora patiti a ova patnja uravnotežuje se rajskim zadovoljstvom ispunjavanja zakona, tj. žrtvom. U tome i jeste zemaljska ravnoteža. U protivnom zemlja bi bila besmislena.’
   Dakle stanje greha bila bi nemogućnost ispunjenja zakona stremljenja ka idealu, odnosno  nemogućnost stanja da svoje ja žrtvujemo jedni drugima. Ovo lično iskustvo sa suprugom Mašom, Dostojevski zatim uopštava, pa zaključuje da je glavnu zapovest Hristove etike nemoguće realizovati, zato što je ljudski karakter prepreka ispunjenju Hristovog zaveta, te otuda čovek teži idealu koji ne odgovara njegovoj egoističkoj prirodi( da podsetimo Dostojevski piše: ‘Zavoleti čoveka kao samog sebe po zapovest Hristovoj- nemoguće je. Zakon ličnosti na zemlji nas vezuje. Ja sputava.’) Dakle, ovakvo viđenje Dostojevskog nazivamo antropološki pesimizam. Svakako, priznati sebi ovako nešto moguće je samo u graničnim situacijama iskustva smrti bližnjih kao recimo kada Dostojevski u jednom pismu kaže kako ga posle smrti njegove ćerke Sonje teše da će još imati dece, a on neprestano pita: ‘A gde je Sonja?’ svestan neponovljivosti ljudske egzistencije (uporedi i iskustva smrt Krotke I Marije Dmitrijevne kao iskušavanja graničnih situacija)
   Može li se sa ovakvim iskustvom živeti? Čitavo životno iskustvo Dostojevskog (poljuljano samopoštovanje zbog izdaje ideja kružoka Petraševskog, smrt žene I dece, tragikomična inscenirana smrtna presuda, kockarski poriv, večita oskudica, bez iskrenih prijatelja, iskustva Sibira) navodilo je na zaključak da čovek teži idealu koji je u suprotnosti sa njegovom prirodom. Ako je ljudski smisao života u mogućnosti dostizanja rajskog stanja na zemlji I ako zavoleti čoveka kao samog sebe nije moguće, odnosno ako čovek teži idealu suprotnom njegovoj prirodi, šta je logičnije zaključiti nego da je sve taština I muka.
 Dakle Hristov zavet ljubavi prema drugom čoveku nije moguće ostvariti, naime čovek ne može zavoleti drugog čoveka kao samog sebe.
   Da sumiramo. Pesimistička piščeva preokupacija polazi od dva saznanja koja su činila okosnicu sopstvenog psihičkog sveta Dostojevskog: saznanja o nemogućnosti autentične međuljudske komunikacije I saznanja o karakteru kao sudbini. Život ljudi, prema lihvaru filozofu, nema nikakvog smisla, pošto čovek nije u stanje da realizuje raj na zemlji usled nepobedivog fatalnog delovanja ljudskog JA. To delovanje ljudske prirode ima u pripoveci snagu neke slepe sile, neumoljive kao mitska sudbina.

Karakter je sudbina čovekova
   Ideja sudbinske neumoljive predodređenosti čovekovih postupaka ostavila je traga I u romanu Zločin I kazna. Okolnosti pod kojima Raskoljnikov živi takoreći sudbinskom neminovnošću upućuju ga na zločin. Međutim, kao i u Krotkoj tako I u liku Raskoljnikova sudbina se pojavljuje u vidu karaktera, s tim što karakterna crta Raskoljnikova koja upućuje na zločin ima naglašeno patološki oblik. Misao o zločinu kao sudbinska sila ona je kojoj junak romana neminovno podleže. Onog poslednjeg dana, kada je sve odlučeno, Raskoljnikov je delovao gotovo sasvim mehanički, kao da je junaka neko uzeo za ruku I povukao ga za sobom sasvim neodoljivo, slepo bez pogovora. Izgledalo je, čitamo to u romanu, kao da nekom čoveku točak kakve mašine zahvati deo odeće I onda ga počne u sebe uvlačiti.   A čitamo I da je Raskoljnikov ušice sekire spustio na staričinu glavu sasvim mahinalno.
   Sve to navodi na zaključak da je ideja zločina neka elementarna stihijska sila što takoreći mimo volje I svesti deluje na ponašanje glavnog junaka. I ovde važi ona heraklitovska misao da je Karakter sudbina čoveka.

Anđeo smrti
  U salonu J.P.Polonskog, pričajući o unutrašnjem iskustvu posmatranja pogubljenja atentatora Moldeckog (1880. godine), na reči domaćina Polonskog ‘Sve je to bilo pa prošlo’, vidno potrešen Dostojevski retorički odgovara: Da li je prošlo? Anđeo smrti ga je I tada dodirnuo svojim krilom. Od tragikomedije sa insceniranom smrtnom kaznom čitav život Dostojevskog u izvesnom smislu bio je jedno lagano umiranje. Ili, kako to piše Nikola Milošević u svojoj knjizi Dostojevski kao mislilac:’’ Sve ono sumorno I mračno u njegovim knjigama bilo je u znaku onog istog anđela. Jer šta je I drugo u svojim dubinama književni opus Dostojevskog ako nije jedno turobno kazivanje o onom nepopravljivom I neizlečivom u životu.’’
   U prilog ovome zapažanju akademika Miloševića svedoče I reči samog Dostojevskog povodom saznanja o neminovnosti smrti (inscenirana smrtna kazna), sve je kaže izgledalo: ’’ništavno pred poslednjim strašnim trenutkom prelaska u nešto nepoznato u tamu.’’ ‘’Sećam se’’, rekao je još Dostojevski, ‘’neke tupe svesti o neizbežnosti smrti. Upravo tupe.’’


by Edi Daruši

33 коментара:

  1. Kako bi u potpunosti razumeli stvaralaštvo Dostojevskog potpuno je da pokušamo da posmatramo svet njegovim očima,da znamo šta je to u njemu probudilo toliki pesimizam prema životu i okolini.Česta tema u njegovim romanima su poroci,smrt,moralna preispitivanja.Razlog tome je sam život pisca.Dostojevskog zaista život nije mazio otac koji je bio vojno lice ,lekar u vojci je bio veliki alkoholičar i neretko nasilan prema njemu i ostatku familije,majka za koju je bio veoma vezan preminula je od tuberkoluze i nakon toga on od strane svog oca biva poslan u vojnu školu koju je prezirao.I sam je imao zdravstvenih problema bolovao je od epilepsije i često je doživljavao napade.I sam je bio veliki kockar,lično iskustvo mu je pomoglo da napiše istoimeni roman koji se danas smatra klasikom svetske književnosti a tada je uzburkao društvene standarde Rusije 19.-og veka.Zbog revoluciarnog delovanja biva osudjen na smrt ali kasnije pomilovan i prognan na prinudan rad u Sibir.Po povratku iz Sibira pisao je manje kritično o vlastima kako ga ne bi zadesila smrtna kazna.Kada sve ovo uzmemo u obzir i stavimo se u njegov položaj shvatićemo iz kog razloga mu je pogled na svet bio takav kakav jeste.Iz toga zaključujemo da čovekov pogled na svet neretko formiraju lična iskustva.

    ОдговориИзбриши
  2. Frederik Koplston u svojoj knjizi ''Filozofija u Rusiji'' i Dostojevskog smešta u istoriju filozofije. Naime iako književnik u delima Dostojevskog prisutna je dijalektika filozofskih ideja: smisla ljudskog postojanja, porekla zla, pravičnog uređenja države, ljudskog karaktera i dr. Svakako da je i karakter Dostojevskog ''raspolućen'' između zvanične pravoslavne religije i revolucionarnih ideja toga vremena odredio njegov spisateljski angažman .

    ОдговориИзбриши
  3. Ljudi koji sagledavaju svet pesimisticno po meni imaju vecu sansu da ga sagledaju realnije nego ljudi optimisti.Ipak je Dostojevski ziveo u dosta mracnom dobu u Rusiji u kojoj je bio veliki jaz izmedju oligarhije i obicne raje.

    ОдговориИзбриши
  4. Često sumnja i neka doza pesimizma čini realniju sliku onoga sto se stvarno dešava oko nas i ako je to nažalost mračna strana, ipak je ona relanija. Dostojevski jeste živeo u mračnijem periodu. Ali ipak naš pogled na svet je onakav kakav život vodimo i kroz sta prolazimo.

    ОдговориИзбриши
  5. Često citirane su i njegove reči iz romana "Mladić", kao brutalno "uputstvo za ljubav" prema drugima.

    "Voleti ljude takvi kakvi su, to je nemoguće.

    A ipak se mora.

    I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči.
    Moje mišljenje.
    Marija Vukić III1

    ОдговориИзбриши
  6. Slažem se da naš karakter može da utiče na našu sudbinu. Shodno našem karakteru donećemo razne odluke koje će nas odvesti u raznim pravcima. Smatram da u životu ne treba biti ni ekstremni pesimista, ni ekstremni optimista. Uvek moramo realno sagledati situaciju (ne gledati ni kroz crne ni kroz roze naočare) i shodno tome adekvatno delovati.
    Ivana Šljapić III-7

    ОдговориИзбриши
  7. Dostojevski je imao tu nesreću da živi takoreći okružen smrću.... majka, otac, supruga, brat, ćerka... i kao da to nije bilo dovoljno da bi shvatio da su "ljudi na svetu sami", morao je da se suoči sa svojom smrtnom kaznom i da prihvati da ga uskoro zaista neće biti. Mislim da je to neki ključni momenat kada je on ustvari počeo da se plaši smrti i toga da posle smrti možda nema ničega više...da se plaši pomisli da je bilo čije postojanje a samim tim i njegovo, uzaludno i sklono zaboravu. Upravo tražeći smisao života, napisao je fantastična dela.

    "Tko smisao života nije tražio, taj nije ni živio." Jovan Dučić

    Nadja Ratković III-7

    ОдговориИзбриши
  8. Citati koji savršeno opisuju moja shvatanja o ljudskom karakteru:
    ‚‚Baš se u sitnicama pokazuje ljudski karakter, jer tu čovek ne pazi na svoje držanje.‚‚‚-Arthur Schopenhauer
    ‚‚Čini se da ljudi ne vide da je njihov stav prema svetu takođe i priznanje njihovog karaktera.‚‚-Ralph Valdo Emerson
    ‚‚Većina ljudi misli da intelekt čini čoveka velikim. Oni nisu u pravu: to je karakter.‚‚-Albert Ajnštajn

    Verica Kirćanski III-1

    ОдговориИзбриши
  9. Karakter je ono što znate da jeste, ne ono što drugi misle da imate.
    M. Kolins
    Dejana Ćurčić |||-1

    ОдговориИзбриши
  10. Po meni, ljudi koji imaju pesimistički pogled na svet zapravo vide taj svet na realniji način, jer se trenutno u svetu dešava mnogo više loših stvari nego dobrih. Kada god pročitamo vesti na internetu ili ih pogledamo na televiziji, ljudi neprestano pričaju o ratovima, o uništavanju, kao da mediji zaista žele da ljudi žive u strahu.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ja mislim da ljudi ne treba da pate, samo ako to zaslužuju ali čovek je takav de uvek pravi greške zato uvek pati nekad vuše nekad manje.

      Избриши
  11. Sve ima svoj smisao samim svojim postojanjem. Jer samo postojanje je smisao života. Ali nas život, ako nema neki nas smisao, gubi vrednost u nasim očima. Potrebno nam je to, potrebno nam je znati zašto postojimo. Jer to je ono što kažemo da nas čini živim.

    Mijat Susa III3

    ОдговориИзбриши
  12. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
  13. Karakter čoveka je njegova sudbina.
    ~Heraklit~

    ОдговориИзбриши
  14. Rođenjem dobijamo um, uz paket dodatne opreme prigodno nazvan karakter, kojim smo opremljeni za život. Ljudsko biće je mnogo moćnije nego što verujemo, a mogućnost izbora u neumitnim zakonitostima ipak postoji. Da nije tako, zašto bi neko birao da leči, a drugi da ubija, jedan da proizvodi, a drugi da naplaćuje? Da nije tako, zašto bi neko video lepotu i najskromnijem cvetu koji iz kamena niče, a drugi je ne bi mogao doživeti ni u edenskim vrtovima? Način na koji se opredeljujemo za različite životne uloge upravo je karakter, specifičan sklop emotivno-motivacionih, socijalnih, moralnih i kognitivnih crta kojima se razlikujemo jedni od drugih i kojima kreiramo svoje lične zapise, svoju sudbinu. To što su tuđi izbori različiti od naših ili što smo nesvesno učestvovali u kreiranju tokova koji nas ograničavaju i frustriraju je upravo posledica različitih karaktera

    ОдговориИзбриши
  15. Pesimisticko gledanje na svet. Jeste i realan pogled u koliko smo svesni situacije. Ali isto tako ne trebamo izostajiti sa optimizmom. Jer ako se ništa loše ne dešava zašto bi bili pesimisti. Marija Acimov III7

    ОдговориИзбриши
  16. Širok je čovek, suviše širok. Ja bih ga suzio.’ Ivan Karamazov, Braća Karamazovi

    Kada Ivan kaže da je čovek „širok“, on misli da u čoveku postoji previše različitih osobina i nagona. Čovek može istovremeno da bude dobar i zao, plemenit i okrutan, verujući i sumnjičav. Zbog tih suprotnosti ljudi često donose nelogične ili nemoralne odluke.

    ОдговориИзбриши
  17. Ljudi volite jedni druge, ko je to rekao, čiji je to zavet?’

    ljubav je osnovni moralni princip ljudskog postojanja. Čovek nije potpuno biće ako živi samo za sebe, već svoju punu ljudskost ostvaruje kroz odnos sa drugim ljudima. Zavet da „ljudi vole jedni druge“ zapravo poziva na prevazilaženje sebičnosti i na stvaranje zajednice zasnovane na razumevanju, solidarnosti i saosećanju. U tom smislu, ljubav postaje ne samo osećanje, već i etička obaveza čoveka prema drugom čoveku.

    ОдговориИзбриши
  18. Citat „Karakter je sudbina čovekova“ govori o tome da čovekova sudbina u velikoj meri zavisi od njegovih osobina, načina razmišljanja i odluka koje donosi. Kakav je nečiji karakter – da li je pošten, hrabar, sebičan ili slab – takve će biti i posledice u njegovom životu. Drugim rečima, čovek sam svojim postupcima i osobinama oblikuje put kojim ide kroz život.

    ОдговориИзбриши
  19. Citat:
    „Ljudi su na zemlji sami.“
    Ovaj citat pokazuje kako Dostojevski vidi čovekovu usamljenost. Iako ljudi žive jedni pored drugih i pokušavaju da ostvare bliskost, često ne mogu potpuno da se razumeju i vole. Zbog toga čovek može da se oseća usamljeno čak i kada je okružen drugim ljudima. Dostojevski ovim želi da pokaže da je usamljenost jedan od važnih delova ljudske sudbine.

    ОдговориИзбриши
  20. Širok je čovek, suviše širok. Ja bih ga suzio.’ Ivan Karamazov, Braća Karamazovi

    Citat govori o tome da je čovek veoma složeno biće i da u sebi nosi mnogo različitih, često suprotnih osobina. Ideja je da bi čoveka bilo lakše razumeti kada bi bio jednostavniji, ali upravo ta „širina“ čini ljudsku prirodu zanimljivom i složenom.

    ОдговориИзбриши
  21. Čitat: „Ljudi su na zemlji sami"
    Ovaj citat pokazuje kako Dostoevsky vidi čovekovu usamljenost. Ljudi žive među drugima i pokušavaju da budu bliski, ali često ne uspevaju da se potpuno razumeju. Zbog toga se čovek može osećati sam čak i kada nije fizički sam.

    ОдговориИзбриши
  22. Ovim citatom Ivan Karamazov govori o složenosti ljudske prirode. Kada kaže da je čovek „suviše širok“, misli na to da čovek u sebi nosi mnogo suprotnosti – može biti i dobar i zao, plemenit i sebičan, razuman ali i iracionalan. Ta „širina“ znači da je ljudska ličnost veoma kompleksna i nepredvidiva.

    Ivan kaže da bi on „suzio“ čoveka jer mu je teško da prihvati toliku protivrečnost u ljudskoj prirodi. On želi jasnije granice između dobra i zla, razuma i strasti. Međutim, upravo ta složenost čini čoveka ljudskim – nemoguće ga je svesti na jednostavne kategorije.
    Citat zato govori o unutrašnjem sukobu u čoveku i o filozofskoj ideji da ljudska priroda nije jednostavna. Kod Dostojevskog ljudi često nose u sebi i svetlost i tamu, a razumevanje tog sukoba predstavlja jednu od glavnih tema romana.
    Ivona Tordjan IV-1

    ОдговориИзбриши
  23. Sve ima svoj smisao samim svojim postojanjem. Jer samo postojanje je smisao života. Ali nas život, ako nema neki nas smisao, gubi vrednost u nasim očima. Potrebno nam je to, potrebno nam je znati zašto postojimo. Jer to je ono što kažemo da nas čini živim.

    ОдговориИзбриши
  24. „Ljudi su na zemlji sami – u tome je nesreća''.
    Ovaj citat govori o dubokoj unutrašnjoj usamljenosti čoveka. Nije poenta da smo fizički sami, jer smo okruženi ljudima, već da često niko ne može u potpunosti da razume naše misli, strahove i osećanja. Ta nemogućnost potpune povezanosti stvara osećaj praznine i nesreće.

    ОдговориИзбриши
  25. Kod Fjodor Mihajlovič Dostojevski vidi se pesimizam o ljudima – on misli da su ljudi često slabi, sebični i usamljeni. U Krotka lihvar na kraju shvata da ni zakon, ni država, ni vera ne mogu da pomognu kad među ljudima nema pravog razumevanja.

    Rečenica „Ljudi su na zemlji sami“ znači da se ljudi teško stvarno povezuju i razumeju. Dostojevski time pokazuje da je usamljenost glavni problem čoveka i da ljubav među ljudima nije laka, iako bi trebalo da bude.

    ОдговориИзбриши
  26. 'Ali možda Boga i nema...' slažem se sa bilo kakvim preispitivanjem postojanja boga jer mi nikad neće biti jasno kako ljudi žive u ovom istom svetu, vide šta se dešava oko njih i još uvek žive u iluziji da je sve to deo nekog 'plana'. Kako vernicima ne smeta što bog dopušta da živimo ovako

    ОдговориИзбриши
  27. Citat iz “Braća Karamazovi” sugeriše da se ljubav često zasniva na idealizaciji i nepoznavanju druge osobe. Kada pokažemo svoje pravo lice, sa svim manama, ta iluzija može da nestane. Time Ivan Karamazov dovodi u pitanje da li je prava ljubav moguća bez skrivanja.

    ОдговориИзбриши
  28. Citat „Ali možda Boga i nema…“ izgovara Rodion Raskoljnikov kada razmišlja o moralu i smislu svojih postupaka. Ovom rečenicom on izražava sumnju u postojanje Boga i moralnih zakona. Ako Boga nema, Raskoljnikov misli da čovek može sam da odlučuje šta je dobro, a šta zlo. Međutim, kasnije se pokazuje da ga savest i krivica ipak muče, što govori da čovek ne može pobeći od moralne odgovornosti.

    ОдговориИзбриши
  29. ,,широк је човек, сувише широк, ја бих га сузио."
    цитат говори о томе да је човек противречан и преширок у својим особинама, а да би било лакше када би био једноставнији али управо та сложеност чини човека човеком.

    ОдговориИзбриши
  30. ‘Ljudi su na zemlji sami- u tome je nesreća.’ Lihvar, Krotka
    U ovom citatu se govori o usamljenosto čoveka. O tome da se mnogo ljudi osećaju usamljeno i ako nisu fizički sami, i to zbog toga jer se oni medjusobno ne razumeju.

    ОдговориИзбриши
  31. Соња говори да јој је Бог једина утеха у животу, она живи тешко, али јој вера даје снагу да издржи.Раскољников не разуме Соњину веру, он сматра да она нема ништа од веровања у Бога. Ово је пример сукоба између вере, сумње и разума.

    ОдговориИзбриши