Antropološki
pesimizam Dostojevskog
‘Ja sam dete
svoga vremena. Dete bezvjerja I sumnje.’ Dostojevski, Pisma
‘Ali možda
Boga i nema…’ Raskoljnikov, Zločin I kazna
‘Na svetu ne
postoji ništa takvo što bi nagonilo ljude da vole sebi slične.’ Ivan Karamazov,
Braća Karamazovi
‘Jer živa
duša će života iskati, živa duša neće iskati mehaniku, živa je duša podozriva,
živa je duša nazadna.’ Razumihin, Zločin
I kazna
‘Nisu teški
tereti za sve.’ Aljoša Karamazov, Braća
Karamazovi
‘Ljudi su na
zemlji sami- u tome je nesreća.’ Lihvar, Krotka
‘Širok je
čovek, suviše širok. Ja bih ga suzio.’ Ivan Karamazov, Braća Karamazovi
‘Da bi se
čovek zavoleo potrebno je da se sakrije, a pokaže li svoje lice gotovo je s
ljubavlju.’ Ivan Karamazov, Braća
Karamazovi
‘Pa šta bih
ja bez Boga?- Sonja Marmeladova
A šta tebi
Bog za to čini?’- Raskoljnikov, Zločin I
kazna
‘A uveriće
se ljudi i u to: da ne mogu nikad ni slobodni biti, zato što su slabi, poročni
i ništavni i buntovnici.' 'Jer ništa nije bilo za čoveka i ljudsko društvo
nepodnošljivije od slobode.' Veliki inkvizitor, Braća Karamazovi
Ljudski karakter, autentična ljudska
komunikacije, usamljenost
Na samom kraju pripovetke Krotka( objavljena 1876. godine u Dnevniku
pisca), gde lihvar-filozof svodi svoj životni bilans, nailazimo na jedno
viđenje sveta koje je pesimističko u svojoj antropološkoj ravni značenja.
Naime, dok mrtvo telo njegove žene leži na odru, lihvar kaže: ’ Šta će mi sada vaši zakoni, vaša država,
vaša vera. Zašto je mračna inercija uništila ono što je dragocenije od svega?’
i ‘Ljudi su na zemlji sami’ dodaje junak Dostojevskog. Na kraju lihvar
postavlja jedno dalekosežno pitanje: ‘Ljudi
volite jedni druge, ko je to rekao, čiji je to zavet?’
U situaciji kada je čovek suočen sa
nepopravljim gubicima, kao smrt lihvareve žene , ništa ne može da pomogne da se
oživi ljudsko biće koje je mračna inercija uništila. Nema nikakvog spasa ni
ovde dole na zemlji, ni tamo gore na nebu. Niti mogu pomoći zakoni, država,
bilo kakva društvena ili politička akcija, a ni hrišćanska religija. Čovekova
egzistencije je prolazna I smrtna. U smislu ovakvih razmišljanja svedoči i
zapis iz intimne beležnice Dostojevskog povodom smrti njegove žene Marije
Dmitrijevne: ‘Maša leži na stolu. Da li
ću se videti sa Mašom.’ Prva
rečenica govori o nenadoknadivom antropološkom gubitku, nenadoknadivom bilo
kakvim socijalno-političkim akcijama. U drugoj rečenici odgovor je negativan, a
ako nije sigurno da će se videti sa Mašom, onda nije sigurno ni da će se
nenadoknadivi gubici na zemlji nadoknaditi negde u sferi onostranog-
transcedentnog-božanskog.
U samom središtu pripovetke
Krotka kristališe se i misao o fundamentalnoj
usamljenosti čovekovoj konkretizovana kao misao o nemogućnosti autentične
ljudske komunikacije, nemogućnost supružnika da uspostave bračnu zajednicu- baš
kao što je u životu Dostojevskog pandan iskustvo neuspešne bračne veze sa Marijom
Dmitrijevnom(a u svom poslednjem romanu Braća
Karamazovi, porodica Karamazov je sve drugo samo ne primer hrišćanske
sloge, odnosi među ukućanima su potpuno poremećeni.)
U čemu se ogleda ljudska sudbina?
Krotka bira smrt jer ne može biti verna žena, naime ne može, i pored bračnih zaveta,
da zavoli svoga muža lihvara. Njen
karakter određuje njenu sudbinu. I kod lihvara ono psihološko preteže nad
socijalnim okolnostima. Svoj ponižavajući socijalni položaj, lihvar je izabrao
pod uticajem psihološkog poriva koji on ovako određuje: ‘Što gore to bolje’.
Ova psihološka logika, logika karaktera kao sudbine, logika sudbinskog u
karakteru, prisutna je I u ubedljivoj sceni kada lihvar pada pred noge Krotkoj,
aktivirajući svojim postupkom ono sudbinsko u karakteru svoje supruge- to da
ona časna I ispravna kakva jeste, ne može živeti sa čovekom koga ne voli.
Samoubistvo Krotke sudbinski- karakterno je unapred određeno.
Autentična ljudska komunikacija I
ljudska priroda
Odmah nakon razmišljanja o smrti svoje žene Maše, u svojoj intimnoj
beležnici, Dostojevski prelazi na razmišljanje o problemu autentične
međuljudske komunikacije: ‘Zavoleti
čoveka kao samog sebe po zapovesti Hristovoj- nemoguće je. Zakon ličnosti na
zemlji nas vezuje. Ja sputava.’ Međutim, nastavljajući dalje, Dostojevski
zaključuje da: ‘ Čovek stremi idealu
koji je u suprotnosti s njegovom prirodom. Kad čovek nije ispunio zakon
stremljenja ka idealu, tj. kad nije žrtvovao sa ljubavlju svoje ja ljudima ili
drugom bićum (ja i Maša), on onda pati što je greh. Prema tome čovek neprestano
mora patiti a ova patnja uravnotežuje se rajskim zadovoljstvom ispunjavanja
zakona, tj. žrtvom. U tome i jeste zemaljska ravnoteža. U protivnom zemlja bi
bila besmislena.’
Dakle stanje greha bila bi nemogućnost ispunjenja zakona stremljenja ka
idealu, odnosno nemogućnost stanja da
svoje ja žrtvujemo jedni drugima. Ovo lično iskustvo sa suprugom Mašom,
Dostojevski zatim uopštava, pa zaključuje da je glavnu zapovest Hristove etike
nemoguće realizovati, zato što je ljudski karakter prepreka ispunjenju
Hristovog zaveta, te otuda čovek teži idealu koji ne odgovara njegovoj
egoističkoj prirodi( da podsetimo Dostojevski piše: ‘Zavoleti čoveka kao samog sebe po zapovest Hristovoj- nemoguće je.
Zakon ličnosti na zemlji nas vezuje. Ja sputava.’) Dakle, ovakvo viđenje Dostojevskog
nazivamo antropološki pesimizam. Svakako,
priznati sebi ovako nešto moguće je samo u graničnim situacijama iskustva
smrti bližnjih kao recimo kada Dostojevski u jednom pismu kaže kako ga posle
smrti njegove ćerke Sonje teše da će još imati dece, a on neprestano pita: ‘A gde je Sonja?’ svestan
neponovljivosti ljudske egzistencije (uporedi i iskustva smrt Krotke I Marije
Dmitrijevne kao iskušavanja graničnih situacija)
Može li se sa ovakvim iskustvom živeti? Čitavo životno iskustvo
Dostojevskog (poljuljano samopoštovanje zbog izdaje ideja kružoka Petraševskog,
smrt žene I dece, tragikomična inscenirana smrtna presuda, kockarski poriv,
večita oskudica, bez iskrenih prijatelja, iskustva Sibira) navodilo je na
zaključak da čovek teži idealu koji je u suprotnosti sa njegovom prirodom. Ako
je ljudski smisao života u mogućnosti dostizanja rajskog stanja na zemlji I ako
zavoleti čoveka kao samog sebe nije moguće, odnosno ako čovek teži idealu
suprotnom njegovoj prirodi, šta je logičnije zaključiti nego da je sve taština
I muka.
Dakle Hristov zavet ljubavi prema drugom
čoveku nije moguće ostvariti, naime čovek ne može zavoleti drugog čoveka kao
samog sebe.
Da sumiramo. Pesimistička piščeva preokupacija polazi od dva saznanja
koja su činila okosnicu sopstvenog psihičkog sveta Dostojevskog: saznanja o
nemogućnosti autentične međuljudske komunikacije I saznanja o karakteru kao
sudbini. Život ljudi, prema lihvaru filozofu, nema nikakvog smisla, pošto čovek
nije u stanje da realizuje raj na zemlji usled nepobedivog fatalnog delovanja
ljudskog JA. To delovanje ljudske prirode ima u pripoveci snagu neke slepe
sile, neumoljive kao mitska sudbina.
Karakter je sudbina čovekova
Ideja sudbinske neumoljive predodređenosti čovekovih postupaka ostavila
je traga I u romanu Zločin I kazna. Okolnosti pod kojima Raskoljnikov živi
takoreći sudbinskom neminovnošću upućuju ga na zločin. Međutim, kao i u Krotkoj
tako I u liku Raskoljnikova sudbina se pojavljuje u vidu karaktera, s tim što
karakterna crta Raskoljnikova koja upućuje na zločin ima naglašeno patološki
oblik. Misao o zločinu kao sudbinska sila ona je kojoj junak romana neminovno
podleže. Onog poslednjeg dana, kada je sve odlučeno, Raskoljnikov je delovao
gotovo sasvim mehanički, kao da je junaka neko uzeo za ruku I povukao ga za
sobom sasvim neodoljivo, slepo bez pogovora. Izgledalo je, čitamo to u romanu, kao da nekom čoveku točak kakve mašine
zahvati deo odeće I onda ga počne u sebe uvlačiti. A čitamo I da je Raskoljnikov ušice sekire
spustio na staričinu glavu sasvim mahinalno.
Sve to navodi na zaključak da je ideja zločina neka elementarna
stihijska sila što takoreći mimo volje I svesti deluje na ponašanje glavnog
junaka. I ovde važi ona heraklitovska misao da je Karakter sudbina čoveka.
Anđeo smrti
U salonu J.P.Polonskog, pričajući o unutrašnjem iskustvu posmatranja
pogubljenja atentatora Moldeckog (1880. godine), na reči domaćina Polonskog
‘Sve je to bilo pa prošlo’, vidno potrešen Dostojevski retorički odgovara: Da li je prošlo? Anđeo smrti ga je I
tada dodirnuo svojim krilom. Od tragikomedije sa insceniranom smrtnom kaznom
čitav život Dostojevskog u izvesnom smislu bio je jedno lagano umiranje. Ili,
kako to piše Nikola Milošević u svojoj knjizi Dostojevski kao mislilac:’’ Sve
ono sumorno I mračno u njegovim knjigama bilo je u znaku onog istog anđela. Jer
šta je I drugo u svojim dubinama književni opus Dostojevskog ako nije jedno
turobno kazivanje o onom nepopravljivom I neizlečivom u životu.’’
U prilog ovome zapažanju akademika
Miloševića svedoče I reči samog Dostojevskog povodom saznanja o neminovnosti
smrti (inscenirana smrtna kazna), sve je kaže izgledalo: ’’ništavno pred poslednjim strašnim trenutkom prelaska u nešto nepoznato
u tamu.’’ ‘’Sećam se’’, rekao je još Dostojevski, ‘’neke tupe svesti o neizbežnosti smrti. Upravo tupe.’’
by Edi Daruši
Kako bi u potpunosti razumeli stvaralaštvo Dostojevskog potpuno je da pokušamo da posmatramo svet njegovim očima,da znamo šta je to u njemu probudilo toliki pesimizam prema životu i okolini.Česta tema u njegovim romanima su poroci,smrt,moralna preispitivanja.Razlog tome je sam život pisca.Dostojevskog zaista život nije mazio otac koji je bio vojno lice ,lekar u vojci je bio veliki alkoholičar i neretko nasilan prema njemu i ostatku familije,majka za koju je bio veoma vezan preminula je od tuberkoluze i nakon toga on od strane svog oca biva poslan u vojnu školu koju je prezirao.I sam je imao zdravstvenih problema bolovao je od epilepsije i često je doživljavao napade.I sam je bio veliki kockar,lično iskustvo mu je pomoglo da napiše istoimeni roman koji se danas smatra klasikom svetske književnosti a tada je uzburkao društvene standarde Rusije 19.-og veka.Zbog revoluciarnog delovanja biva osudjen na smrt ali kasnije pomilovan i prognan na prinudan rad u Sibir.Po povratku iz Sibira pisao je manje kritično o vlastima kako ga ne bi zadesila smrtna kazna.Kada sve ovo uzmemo u obzir i stavimo se u njegov položaj shvatićemo iz kog razloga mu je pogled na svet bio takav kakav jeste.Iz toga zaključujemo da čovekov pogled na svet neretko formiraju lična iskustva.
ОдговориИзбришиFrederik Koplston u svojoj knjizi ''Filozofija u Rusiji'' i Dostojevskog smešta u istoriju filozofije. Naime iako književnik u delima Dostojevskog prisutna je dijalektika filozofskih ideja: smisla ljudskog postojanja, porekla zla, pravičnog uređenja države, ljudskog karaktera i dr. Svakako da je i karakter Dostojevskog ''raspolućen'' između zvanične pravoslavne religije i revolucionarnih ideja toga vremena odredio njegov spisateljski angažman .
ОдговориИзбришиLjudi koji sagledavaju svet pesimisticno po meni imaju vecu sansu da ga sagledaju realnije nego ljudi optimisti.Ipak je Dostojevski ziveo u dosta mracnom dobu u Rusiji u kojoj je bio veliki jaz izmedju oligarhije i obicne raje.
ОдговориИзбришиČesto sumnja i neka doza pesimizma čini realniju sliku onoga sto se stvarno dešava oko nas i ako je to nažalost mračna strana, ipak je ona relanija. Dostojevski jeste živeo u mračnijem periodu. Ali ipak naš pogled na svet je onakav kakav život vodimo i kroz sta prolazimo.
ОдговориИзбришиČesto citirane su i njegove reči iz romana "Mladić", kao brutalno "uputstvo za ljubav" prema drugima.
ОдговориИзбриши"Voleti ljude takvi kakvi su, to je nemoguće.
A ipak se mora.
I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči.
Moje mišljenje.
Marija Vukić III1
Slažem se da naš karakter može da utiče na našu sudbinu. Shodno našem karakteru donećemo razne odluke koje će nas odvesti u raznim pravcima. Smatram da u životu ne treba biti ni ekstremni pesimista, ni ekstremni optimista. Uvek moramo realno sagledati situaciju (ne gledati ni kroz crne ni kroz roze naočare) i shodno tome adekvatno delovati.
ОдговориИзбришиIvana Šljapić III-7
Dostojevski je imao tu nesreću da živi takoreći okružen smrću.... majka, otac, supruga, brat, ćerka... i kao da to nije bilo dovoljno da bi shvatio da su "ljudi na svetu sami", morao je da se suoči sa svojom smrtnom kaznom i da prihvati da ga uskoro zaista neće biti. Mislim da je to neki ključni momenat kada je on ustvari počeo da se plaši smrti i toga da posle smrti možda nema ničega više...da se plaši pomisli da je bilo čije postojanje a samim tim i njegovo, uzaludno i sklono zaboravu. Upravo tražeći smisao života, napisao je fantastična dela.
ОдговориИзбриши"Tko smisao života nije tražio, taj nije ni živio." Jovan Dučić
Nadja Ratković III-7
Citati koji savršeno opisuju moja shvatanja o ljudskom karakteru:
ОдговориИзбриши‚‚Baš se u sitnicama pokazuje ljudski karakter, jer tu čovek ne pazi na svoje držanje.‚‚‚-Arthur Schopenhauer
‚‚Čini se da ljudi ne vide da je njihov stav prema svetu takođe i priznanje njihovog karaktera.‚‚-Ralph Valdo Emerson
‚‚Većina ljudi misli da intelekt čini čoveka velikim. Oni nisu u pravu: to je karakter.‚‚-Albert Ajnštajn
Verica Kirćanski III-1
Karakter je ono što znate da jeste, ne ono što drugi misle da imate.
ОдговориИзбришиM. Kolins
Dejana Ćurčić |||-1
Po meni, ljudi koji imaju pesimistički pogled na svet zapravo vide taj svet na realniji način, jer se trenutno u svetu dešava mnogo više loših stvari nego dobrih. Kada god pročitamo vesti na internetu ili ih pogledamo na televiziji, ljudi neprestano pričaju o ratovima, o uništavanju, kao da mediji zaista žele da ljudi žive u strahu.
ОдговориИзбришиDejan Jocin III7
ИзбришиSve ima svoj smisao samim svojim postojanjem. Jer samo postojanje je smisao života. Ali nas život, ako nema neki nas smisao, gubi vrednost u nasim očima. Potrebno nam je to, potrebno nam je znati zašto postojimo. Jer to je ono što kažemo da nas čini živim.
ОдговориИзбришиMijat Susa III3
Аутор је уклонио коментар.
ОдговориИзбришиKarakter čoveka je njegova sudbina.
ОдговориИзбриши~Heraklit~
Rođenjem dobijamo um, uz paket dodatne opreme prigodno nazvan karakter, kojim smo opremljeni za život. Ljudsko biće je mnogo moćnije nego što verujemo, a mogućnost izbora u neumitnim zakonitostima ipak postoji. Da nije tako, zašto bi neko birao da leči, a drugi da ubija, jedan da proizvodi, a drugi da naplaćuje? Da nije tako, zašto bi neko video lepotu i najskromnijem cvetu koji iz kamena niče, a drugi je ne bi mogao doživeti ni u edenskim vrtovima? Način na koji se opredeljujemo za različite životne uloge upravo je karakter, specifičan sklop emotivno-motivacionih, socijalnih, moralnih i kognitivnih crta kojima se razlikujemo jedni od drugih i kojima kreiramo svoje lične zapise, svoju sudbinu. To što su tuđi izbori različiti od naših ili što smo nesvesno učestvovali u kreiranju tokova koji nas ograničavaju i frustriraju je upravo posledica različitih karaktera
ОдговориИзбришиPesimisticko gledanje na svet. Jeste i realan pogled u koliko smo svesni situacije. Ali isto tako ne trebamo izostajiti sa optimizmom. Jer ako se ništa loše ne dešava zašto bi bili pesimisti. Marija Acimov III7
ОдговориИзбриши